Probudila sam se poprilično rano za moje pojmove, a za pojmove normalnih ljudi suviše kasno. Osjećala sam se u potpunosti neispavano, jednom riječju grozno. Ali znala sam da je ovaj dan poseban za moju prijateljicu, njen rođendan i da se brzinom svjetlosti trebam dovesti u veselo stanje.
Ptičice su vani cvrkutale, djeca iz obližnjeg vrtića izašla su na igralište i veselo se dovikivala, tračala, uživala… Jedna takva lijepa lipanjska slika trebala me je oraspoložiti,ali samo je izazvala suprotan učinak. Htjela sam i ja skakati, vikati, vrištati, pjevati, plesati,a li osjećala sam se previše umorno za to.
Odjurila sam u najbliži trgovački centar i u njemu izgubila najmanje 3 sata birajući poklon za prijateljicu. Na kraju sam joj kupila parfem za koji sam bila sigurna da joj se neće pretjerano svidjeti.
Dovukla sam se kući. Ni sama ne znam kako sam izdržala 15 minuti u starom Prometovom autobusu, na temperaturi od 35 stupnjeva, u malom prostoru koji sam mogla zauzeti između razdraganih baka koje su se vraćale s tržnice.
Inače me poprilično veseli spremanje za bilo kakav izlazak, ali ovaj put sam samo na brzinu navukla na sebe bijelu majicu sa aplikacijom i svoje najdraže hlače. Sve mi je išlo kao po loju pa sam ključ od stana tražila 20 minuta.
Kad sam došla u tu rupu koju moji prijatelji zovu najboljim diskom u gradu, pao mi je mrak na oči. Hrpa ljudi plesala je na cajke, gurali su me, veselili se. Glazba me je u potpunosti okruživala sa svih strana. Osjećala sam se kao zarobljenom u nekom stranom svijetu kojem ne pripadam. Nikako nisam mogla pronaći svoje prijatelje. Tiskala sam se između rasplesanih ljudi, gurala, ljutila se i ni sama ne znam kako uspjela izaći vani. Znala sam da bi zapravo trebala i dalje stajati u tom zagušljivom prostoru , ali jednostavno se nisam mogla natjerati da opet uđem unutra. Otišla sam se malo prošetati. Jedina pozitivna strana u vezi tog kluba bio je njegov smještaj, blizu mora. Šetala sam po plaži i razmišljala kada je lagano kovitlanje mojih misli prekinuo nepoznati muški glas. Sjela sam na klupu, odlučna u svojoj namjeri da pridošlici ne posvetim ni minutu svog vremena. Ali on je bio uporan. Sjeo je kraj mene i predstavio se.Luka. Nisam bila pretjerano raspoložena za sklapanje novih prijateljstva, čak ni poznanstava, ali Lukin me je veseli osmjeh natjerao da ne odem od njega. Imao je lice anđela sa dva velika, bistra plava oka. Usne su mu bile izvijene u prekrasan smiješak koji me je očaravao. Naš razgovor potekao je lagano, iznenadno. Upitao me je što radim ondje,a ja sam mu izbrbljala cijelu svoju priču, zatim je on meni pričao kako se on našao na tu. Ne bih mogla reći koliko je minuta ili sati razgovor trajao, ali ja sam shvatila da uopće nisam pronašla prijateljicu koja je bila moj jednini razloga da umjesto ležanja na kauču stojim na klupi pokraj mora. Ispričala sam se Luki i već htjela otići kada me je on zaustavio i napisao na dlan moje ruke svoj broj mobitela.Rekao mi je da mu se strašno sviđam, i da bi htio da se još koji put nađemo. Samo sam se nasmiješila jer mu nisam htjela nikako više dati do znanja da se i on meni sviđa. Kako i dalje nisam mogla pronaći prijatelje otišla sam kući.
Kada sam napokon otključala vrata stana, utrčala sam u kadu da se okrijepim. Bila sam zadovoljna što nijedan član moje obitelji nije ovdje pa da mi dosađuju svojim zanimanjem za moje društvo i to kako sam provela večer. Pustila sam vruću vode da me prekrije. Uživala sam u njoj…izgubila sam više od pola sata. Izašla sam iz kade, spremna da odjurim u svoj krevet sretna što je ovaj dan ipak dobro završio. Htjela sam još samo prepisati Lukin broj na komad papira,a li njega nije više bilo na mojoj ruci..

Ova priča nema nikakve veze sa stvarnosti. Jednostavno me je uhvatilo malo inspiracije, toliko dugo očekivane.
Pozdravljam va si poklanjam vam ovu lijepu sliku na dar.
:))

Bok ljudi!!
Evo me,opet , nakon malo duže stanke. Znam da sam poprilično zapustila ovaj blog, ali sad se vraćam da iščupam sav korov i da krenem dalje uz vašu pomoć. Dok sam ga još pisala, a bilo je to davno u trećem mjsecu, uhvatilo me neko vrijeme neinspiracije. Jednostavno su mi sve riječi koje bih napisala, svi stihovi ili izrečene misli izgledale jadne i bezvezne pa sam sve ostavila, uzela si pauzu...
Napokon je škola završila, a ja sam uspješno preživjela prvu godinu MIOC-a sa prosjekom koji zadovoljava mene a i svu moju rodbinu,tetke,stričeve koji me još uvijek miluju po glavi kao da sam trogodišnje dijete i govore mi "Bravo!Bravo!".
Iako bi ljeto trebalo biti savršeno vrijeme za zabavu i druženje, meni je poprilično dosadno jer je moj Split ovih dana odlučila posjetiti kiša, pa sam zatočena u kući, slušam glazbu i čitam knjige...Trenutno sam počela čitati Orkanske visove Emily Bronte i knjiga me za sad ne oduševljava u onolikoj mjeri u kojoj sam očekivala. A na to da je čiatam nagovorila sam samu sebe jer je glavni lik u vjerojatno svima poznatom Sumraku oduševljen baš tom knjigom.
Iako sam sama sebi gotovo zaprijetila da se nipošto neću uživjeti u Sumrak, Mladi mjesec i ostale djelove koje se bave ljubavi između savršenog vampira i obične gradske djevojke, nisam mogla odoljeti i do jučer sam lijevala suze nad trećim nastavkom...
Kako sam se već umorila od pisanja, jer nakon ovoliko stanke nije lako istipkati ovakav text ( :D) sve ću privesti kraju pitanjem što vi ovih dana slušate...trebaju mi neke nove rock grupe da njima ispunim tišinu ovih duhin poluljetnih popodneva..
pozdrav svima
:)

IGRAČKA VJETROVA
Tin Ujević

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.


Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.


Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.




..veliki pozdrav svima..
...neka vam u početcima proljeća radost zagrije dušu..=)
zvjezdica*

Možda ću jednom ugledati ružićasto drvce
i zapjevati glasom slavuja
i trčati prostranstvima zelenih livada
i čuti najljepšu pjesmu tišine
Možda ću jednom isplakati smijeh
i osloboditi zarobljene leptire duše
i zaliti cvijeće ljubavi
Možda ću jednom osposobiti usne da oblikuj
osmjeh

..puno pozdrava..=)

Pišem ovaj post već neko vrijeme. Stalno razmišljam trebam li podijeliti svoja razmišljanja s malim djelom čovječanstva koji dolazi na ovaj blog. Ponekad me uhvate neka raspoloženja i neka čudna inspiracija koje me prožima od glave do pete. Svijet vidim u stihovima,sivilo dana u duginim bojama,a oni ljudi koje sam do jučer htjela zauvijek izbaciti iz života postanu mi sasvim O.K. ... Tada nešto zapišem,onako neobavezno,na komadić papira koji obično zametnem pa naiđem na njega za nekoliko dana ili mjeseci...Onda se premišljam i želim ih podijeliti sa svijetom,ali hoće li me svijet razumjeti? Hoće li shvatiti zašto su mene neke tako nebitne stvari važne...ali ...možda vrijedi pokušati..
Mrzim gledati vijesti. Znam da je svijet okrutan i surov i ne trebaju me svakodnevno uređeni ljudi s televizije na to podsjećati. Tragični događaji uvijek nekako dolaze do mog uha,a neke lijepe stvari onda potone na dno duše (lijepo,lijepo.što je danas lijepo kad se zidovi prijateljstva i ljubavi ruše...). Potresu me,uvijek,ti događaji. Potrebno mi je malo da zaplačem zbog ljudi koje ne znam ili koje sam koji put slučajno srela. To je loše,znam da je loše. Srce koje sve lako prima...Ali moje srce je jako. Ja to znam. Spremno je sve izdržati...ono to može..
Sada kad sam se ovako raspisala uopće nesigurna hoće li itko shvatiti barem dio poante mojih riječi..ipak vam poklanjam jedan trenutak...moj trenutak...onako slučajno zabilježen..

Osjetila sam glavobolju. Kao da me netko mekanim dječjim čekićem tukao po glavi,sporim,ujednačenim potezima...
Odlučila sam otvoriti prozor. Htjela sam da me dotakne večernja svježina. Obukla sma staru,ali i dalje toplu majicu i pustila dašak zagađenog,gradskog zraka u svoju sobu.
Ubrzo mi je postalo hladno.Nisam osjećala pretjeranu hladnoću,tek dovoljnu da lagano zadrhtim. Osjećala sma neku okrijepljenost,okrijepljenost zagađenim gradskim zrakom...

...puno lijepih pozdrava...
=))

Puno je vremena prošlo,a ja se nisam stigla javit. Škola je počela...učenje i ostale obaveze...napokon sam se na to sve ponovno navikla. Ovaj početak polugodišta mi je bio jako sličan početku godine,samo se nisam gubila po školskim hodincima,jer već sam se navikla na bezbroj učionica,iako raspored sati još nz napamet.
Nadam se da ste svi dobro i da uživate u životu.
Puno pozdrava..poklanjam vam široki osmjeh.mnogo želja za lijepe snove i jednu,meni dragu ,pjesmu..

NOTTURNO
Tin Ujević

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.

Proljeće.
Lagani vjetrić mrsi njenu kosu.
Stoji pokraj prozora.
Oči joj blistaju.
Misli na njega i želi ga preboljeti.
Želi zaboraviti miris njegove kose,
toplinu njegovog dodira,
nježnost njegovog glasa.
Al on je ušao u svaki djelić njenog bića:
ona ga voli!!!
Spušta glavu na prozorsku dasku
i zatvara oči.
Možda samo dok ga ne preboli.
Mžda zauvijek!

Bok svima!
Evo me ,opet,došla sam vam se javiti...
Danas baš nemam neke inspiracije za pisati post. Mislila dam se trebam li uopće sjesti za kompjuter i početi tipkati...ne znam što me je natjeralo da to ipak učinim...danas sam u nekom čudnom raspoloženju...neutralnom...nisma ni tužna ni sretna...čitala sam knjigu...lektiru...-_-...Lovac u žitu...za sada mi se sviđa...udubila sam se čitajući...ali ništa novo za mene...
...nadam se da lijepo provodite praznike...brzo im se bliži kraj...uživajte u još ovo malo vremena što je ostalo za odmor...i...nadam se da vam je nova godina dobro počela..
...puno toplih pozdrava za koje želim da vas u giju u ovo hladno doba...
=)

MOJA ADRESA...
anotherwaytosurvivee@gmail.com
..ako mi želite pisati...slobodno...nadam se da ću već sutra naći nove poruke...

Dobriša Cesarić
Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.
---------------------------------------
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.






Ova pjesma mi je jedna od Cesarićevih najdražih..
...nadam se da se i vama svidjela..
Želim vam da sretno dočekate 2009. i da vam ona bude puna sreće,ljubavi,zdravlja,prijateljstva i svih malih radosti koje ispunjaju čovjekov život..
....uživajte..
...pozdrav od *

Evo,napokon,Christmas is coming...
Kuca na vrata i polako ih otvara. Samo što nije ušao.=)
Ja obožavam ovo božićno vrijeme. Najdraže mi je šetati gradom. Prolaziti pokraj ukrašenih izloga, smrzavati se na hladnoći,a u mislima se grijati...
Vanka je napokon dovoljno zahladilo,ali još ne dovoljno. Snijegu se ne nadam. Nema šanse da padne u Splitu pri 10 stupnjiva....ali ipak volim zamišljati jedan veseli snježni Božić...
Sa svojima sam već okitila bor. Inače,to uvijek radimo na Badnju večer,ali ovaj put je bilo drugačije.
Ja se nisam prehladila,još! Nadam se da niste ni vi...


---------------------------------------------------------
...moji snovi...

...šetam ulicama grada K. ...oko mene je tama...nema žive duše...čuju se zloglasni zvukovi....tama se polako pretvara u boje...u žutu...u crvenu...u plavu...u sivu...užurbano hodam...počinjem trčati...razvezane tenisice ispadaju mi putem...osjećam da nestajem...ali još vidim svoje ruke...svoje noge...magli mi se pred očima..padam..dodirujem tlo...osjećam zemlju...upada mi u usta...plete mi se po kosi...oči mi suze..kišne kapi skupljaju se u njima...dižem se...mukom...svaki dio tijela me boli...ali..ipak... dižem se...polako i sigurno....nastavljam trčati...vidim svjetlo..ubrzavam...trčim...stižem..
--------------------------------------------------------






Sretan Božić !!
pusa...=)...